I write sins, not tragedies

Ovo je prvi post na ovom blogu u kojem vam se izravno obraćam. Ujedno, ovo je i posljednji post na ovom blogu.

Bilo mi je prelijepo. I to vam iskreno kažem. Upoznala sam mnoge divne ljude koje i previše volim...
Da se ne raspeknezimo, ovaj je blog star godinu i četiri mjeseca, i baš sam ponosna na njega. I sebe, naravno:)

Sigurno sada mislite da je ovaj blog ostao nedovršen. Ali nije. Paula i Edmund imaju sudbinu, ali tu sudbinu neću ja odrediti, nego je ostavljam vama na milost (ili nemilost). U svojoj glavi ja imam kraj njihove priče, ali vama ostavljam na volju da njima odredite kraj (ili početak) kakav želite.
Isto tako, želim vas obavijestiti kako ću ubrzo otvoriti novi blog, ali neću reći kakav, osim da će i to biti izmišljena priča. Za nju ćete pravovremeno saznati.

Da ne duljim, volim vas sve i svima sam vam zahvalna za vrijeme koje ste proveli čitajući moje posteve. Držite se!

Forever yours,
Paula:)

Whenever you need me, I'll be waiting...

Sjedila sam u Zahrđanom mlinu, mjesnoj krčmi. To je dio rehabilitacije, rekao bi Rafael. Bili smo ovdje kako bismo se naučili obuzdavati oko ljudi, naučili ne piti njihovu krv. Iako nikada nisam ni okusila ljudsku krv, sada sam bila na mukama. Sve oko mene odisalo je njihovom esencijom. Zabila sam glavu među ruke i nastavila se pretvarati kako je sve u redu. Evan je drhtala i nestrpljivo povlačila dim za dimom. Pogledala sam ju i nasmijala se. Stisnula se na sam kraj drvene klupice i zabila u zid. Lice joj je bilo zeleno i pomalo zgrčeno od žeđi. Izgledala je kao nakon jednog od njenih divljih tuluma.
« Glupi Rafael...» promrmljala je. « Ubit ću ja njega kad ga vidim!»
Vanja se na to nasmijala i stala šibati crnim pogledima ljudski svijet koji se okupljao oko nas. Njoj ovakve žrtve nisu padale ni približno teško kao meni ili Evan. Zapravo, prilično ih je dobro podnosila, kad se uzme u obzir da je ovdje bila samo mjesec dana dulje od mene. Corvusu, koji je sjedio nasuprot mene dijeleći najmanju klupu u gostionici sa alabesterno blijedom Hannom, lice je poprimilo boju suhe šljive. Svako se malo nakašljavao i pokušavao odmaknuti pogled od mlade djevojke koja je sjedila za šankom. Nisam mu mogla zamjeriti. Ta je zlatokosa djevojka mirisala toliko slasno da je bilo gotovo nepodnošljivo. Prsti koje sam ovila oko ruba stola već su gotovo zdrobili taj masivan komad drveta kada su se otvorila teška vrata lokala. Visoki crnokosi dečko zlaćanih očiju i niska, no prelijepa djevojka duge kestenjaste kose ušli su zadimljeni prostor. Želudac mi se zgrčio. Edmund je laganim korakom odšetao do jedinog preostalog slobodnog stola i odmaknuo Deeni stolicu kako bi mogla sjesti. Pogled na njih bolio me sve više svakoga dana, svake minute. Pogledala sam njegovo anđeosko lice još samo jednom i odlučila da ću prestati.
Pogled mi je opet pao na njegove grimizne oči, crnu kosu, blaženi izraz lica. Izgledao je...sretno. Uzdahnula sam. Sprijateljila sam se s njim odviše brzo, odviše ga brzo previše zavoljela, a sada ga ne mogu zaboraviti. Teškom sam mukom odvojila pogled od njega i vratila ga na Vanju koja je odsutno pjevušila.

****
Corvus je nervozno lupkao prstima po rubu stola. Ostalo nam je još svega pola sata ovakve terapije, no meni se činilo da su ostala stoljeća. Hanna, jedina koja nije bila vampirica u našem društvu, zabrinuto me promatrala.
« Ako ti toliko nedostaje, razgovaraj s njim.» rekla je tiho, a Vanja je pokraj mene u znak slaganja kratko kimnula glavom.
« Ne slušaj ih.» neprepoznatljivim je glasom procijedila Evan. « Frajer si je sam kriv. Nek' ispravi u što se uvalio!» pogledala sam ju. Jedva se opirala nagonu da skoči, da ubije. Stresla sam se od te pomisli. U mislima mi je stajala Evan, pogrbljena iznad nekog čovjeka. Tiho je pila njegovu krv, saginjući se naprijed-nazad u ritmu hranjenja. Opet sam se stresla. U tom se trenutku dogodilo nešto čudno. Deena je polako ustala sa svoje udaljene stolice i lepršavim hodom stigla do našeg raspadajućeg stola. Činila se potpuno nesvjesna pogleda koji su je pratili.
« Zdravo...» rekla je svojim prekrasnim glasom. Zvučala je poput mjehurića morske pjene...
« Bok.» promrmljala je Vanja. Kada nisam ništa odgovorila, udarila me laktom ispod rebara.
« Ovaj...bok.» nevoljko sam rekla i okrenula se kako bih završila imaginarni razgovor sa Corvusom.
« Paula? Mogu li porazgovarati sa tobom ?» samouvjereno je rekla. Polako sam se okrenula, pokušavajući zamisliti njen izraz lica. Kao što sam i mislila, izgledala je samodopadno, zadovoljno. Očito vođena nekim nevidljivim silama, ni sama ne znam zašto, ustala sam od stola i pošla za njom. Pošla je prema izlazu iz lokala i zakoraknula u kišoviti dan.

****
« Da čujem.» rekla sam. « Nemoj da te on mora čekati. Kladim se da imate još puno prekrasnih mjesta za zaljubljene za posjetiti...čula sam da je dvorac Vlada Drakule posebno mjesto za mlade-«
« Prestani!» povikala je, posve nesvjesna ljudi oko nas. « Samo prestani! Imaš li ti pojma koliko si ti sebična? Imaš li pojma što radiš ljudima oko sebe?!» zaprepašteno sam zinula. Izgledala je ljutito. Samo sam čekala da joj dim izleti iz nosnica.
« Roditelji mi se razvode, stari je bankrotirao, a Damian ne želi ni čuti za njih! A ja postanem ovo-« tetralno je pokazala prema sebi, « kako bih bila bliže osobi koju najviše volim! A što nađem? Nju, ali potpuno drugačiju...» gotovo je plakala, smetena. Primila se za zid lokala i naslonila na njega.
« Da, i ja sam se promijenila, ali ti...ti više nisi ni blizu osobi koja si bila. Kada sam došla ovdje, očekivala sam poplavu emocija, ljubavi, mislila sam da ćeš biti sretna, a jedino što si ti napravila bila je ona glupa scena!» zabezeknuto sam je gledala. Drhtala sam. Ne od kiše, ne od zime...od shvaćanja.
Naravno, bila je u pravu.
Posve u pravu.
Otvorila sam usta kako bih nešto rekla, ali nisam mogla. Bila sam potpuno zgađena sobom i svojim postupcima.
« Žao mi je.» jednostavno sam rekla, ne osjećajući kapi kiše koje su sve jače pljuštale na nas.
« I meni.» rekla je. « I, što će biti? Planiraš li se promijeniti?» upitala je nečitkog izraza lica. Kimnula sam glavom. Glupo, ali nisam mogla više ništa učiniti.
« Dobro.» promrmljala je. Potpuno neshvatljivo, ali izraz lica joj se promijenio. Kao...kao da je ovo očekivala. Izgledala je gotovo sretno. Suza mi je kapnula na lice, a ja sam se samo nadala da se ne vidi.
« Ne plači.» rekla je kroz smiješak. « Ne moraš. Znala sam ja da si ti još prisebna.» i prije nego sam se snašla, potrčala sam prema njoj i zagrlila je. Isprva je stajala kao kip, no onda je i ona uzvratila zagrljaj. U tome trenutku znala sam da je ne zaslužujem, da ne zaslužujem takvu bezuvjetnu ljubav. No njoj to izgleda nije smetalo...i dalje me grlila, točno onako kako me grlila još dok smo bile u školi, dok je sve bilo tako jednostavno.
« Sad idi k njemu.» prošaptala mi je na uho nakon nekog vremena. « Fališ mu. Skroz je dezorijentiran dok te nema.»
« Edmund?» iznenađeno sam upitala. « Zar vas dvoje niste zajedno?» bila sam zbunjenija no ikada u životu. Deena se nasmijala iz sveg srca, kao valovi kada se razbijaju o hridi.
« On i ja? Što je tebi?!» izgledala je presretno, kao nakon jedne od svojih legendarnih spački.
« Ne, nismo. Vjeruj mi, on voli nekog drugog mnogo više nego mene.»

****
Stajala sam pokraj njega i gledala u njegove oči. Izgledao je samozadovoljno, ponosno.
« Bok.» rekla sam i sjela kraj njega.
« Žao mi je.» tupo sam buljila u crni stol i pivu koja mu je očito služila kao rekvizit. Nasmijala sam se.
« Bok i tebi.» promumljao je. Neko smo vrijeme samo šutjeli, uživajući. Tu i tamo dopustili bismo prstima da nam se sretnu ispod stola.
« Imam nešto za tebe.» iz teške kožne jakne izvukao je mali paket i položio ga na stol. Gledala sam taj mali smotuljak, odupirući se njegovoj magnetskoj privlačnosti. Nisam zaslužila poklon. Iako mi je mozak prigovarao, teške ruke posegle su za darom. Polako sam s male kutijice istrgla ukrasni papir i otvorila je. Usta su mi se oblikovala u 'o' kada sam shvatila što je to. Na baršunastoj podlozi ležao je bakreni mjesec, nasmiješenih usana i zatvorenih očiju. Bio je to onaj isti mjesec kojeg je Edmund nosio oko vrata otkad sam ga poznavala, kojeg nikada nije skidao.
« Mojoj najboljoj prijateljici.» šapnuo mi je u uho i kratko me poljubio u obraz.

Pieces don't fit anymore

Molim vas da kada čitate post i slušate ovu pjesmu, najljepša je na svijetu:) Volim vas sve.




Njeno porculansko lice kao da je sjalo u mraku hladne sobe. Duge, tamne vlasi plesale su oko njenih zlatnih očiju dok me gledala. Deena. Pravila se kako je sve u redu. Ali ja sam znala. Ja sam je poznavala još dok je mislila da je duda živo biće. Nije bilo u redu. Ali ona se i dalje pretvarala. Uvijek je bila dobra glumica. Ali ne i dovoljno dobra da mene prevari.
« Ljuta sam na tebe.» tiho sam rekla i sklupčala se u neki čudni položaj u kutu sobe. Izraz lica nije joj se promijenio. Iako je izgledala kao kip, tako nestvarna, njene su oči bile itekako žive. Sjale su sobom kao reflektori... Još je bila ona stara, iako toliko drugačija.
« Znam. Ali ne razumijem zašto.» uzdahnula je.

Fino. Sad se i glupa pravi.

« Dobro ti znaš!» ton glasa mi se neočekivano digao. Iznenađeno me pogledala. « Kako si mogla?!» osjetila sam suze kako mi klize niz lice. Iako sam u tom trenutku proklinjala i njih i Deenu, nekako mi je laknulo. Saznanje da još osjećam, da u meni ipak postoji još nešto ljudsko, potaknulo je moje srce da brže zakuca. « Proklela si sebe, svoj život, svoju smrtnost...zbog mene!» Konačno sam to izrekla. Neobjašnjivo, ali osjećala sam breme koje mi je palo sa srca. U tome trenutku sam je gotovo mogla mrziti. I mrzila bih je da nije bila ta koja je. Moja najbolja prijateljica. Frknula je svojim malim, prćastim nosom.
« Ne mogu vjerovati da si toliko nezahvalna!» posljednju je riječ rekla u svom stilu- gotovo sam mogla osjetiti krivnju koju mi je pokušala nametnuti.
« Nezahvalna...»promumljala sam, osjećajući ljutnju koja je sa obje strane nesnošljivo bež sobe parala tišinu. U trenutku kada sam htjela ispaliti svoj protuargument, u sobu je upao Edmund. Opet. Obje smo se zagledale u njega, ne shvaćajući kako on ne shvaća da nije dobrodošao. On je samo zbunjeno kimnuo glavom.
« Ne dajte se smesti.» rekao je i pogledao me svojim srnećim očima. « Samo vi lijepo nastavite.» polagano je odšetao do prozora i sjeo na dasku na kojoj sam i ja sjedila toga dana. Upro je svoj pogled u Deenu, i iako je znao da bulji, nije ga micao. Njegova me prisutnost prestala smetati. Jedino što me sada smetalo bila je ona.
« Znaš li ti kako se ja sada osjećam?!» vrištala sam iako sam znala da me savršeno dobro čuje. « Osjećam se krivom!» nisam se mogla suzdržati. Iako više nisam plakala, osjećala sam se kao da to radim. Ali te nepostojeće suze nisu me umirivale, već su pekle moje lice, kao da su vatrene. Ona je samo kimala svojom lijepom glavom.
« Osjećam se krivom za sve što će ti se dogoditi...Za sve što ćeš ubiti! Za svaku noć koju ćeš proplakati!» lupila sam šakom u zid, a ona...ona je po prvi puta toga dana izgledala kao da razumije. U sobi je nastala tišina. U tome sam trenutku toliko trebala Vanju ili Evan, nekoga tko bi me mogao razumjeti. Nekoga da me zagrli, da kaže da nisam ja kriva. Sa nadom sam pogledala u Edmunda, ali je on i dalje samo sjedio i buljio u Deenu. U tome trenutku, kada sam u njegovim očima vidjela žar kakav nikad prije nisam, znala sam da mi on neće pomoći. Gledao ju je kako mene nikad nije gledao. Izgledao je gotovo gladno...izgledao je zaljubljeno.
Tišina.
A zatim eksplozija.
Bila sam sigurna da je nitko osim mene nije čuo, da je nitko osim mene nije osjetio. Naravno, jer se eksplozija dogodila u meni, samo u meni. Srce mi je tuklo, prijetilo je da će se svakog trenutka razletjeti, a tada pasti na vuneni tepih kao staklene krhotine. Zgrabila sam prvu jaknu koja mi je pala pod ruku, otvorila vrata i potrčala u mrak.


*****

Bila je tipična istočnoeuropska noć. Maglovita, hladna, sablasna. Bilo mi je hladno, previše hladno. Sjela sam na obalu malog potoka kraj kojeg sam često kratila vrijeme. Steglo me u srcu. Sjetila sam se onoga dana kojeg sam na ovoj obali provela s njim.

*****
Smijao se gotovo kao Cedric, toliko me podsjećao na njega. No to je bio Edmund, jedan i jedinstven. I već me dva puta pošpricao vodom iz ledenog potočića. Smijala sam se toliko da me već boljelo, a on je samo blistao na suncu, iako ga je zaklanjao glavom. Pogledala sam ga u bakrene oči. Nije skidao onaj svoj arogantni smiješak sa lica, no to me nije smetalo. Čak sam i zavoljela te iskrivljene usne.
« Izgledaš ko Jocker kada se tako smiješ!» podbadala sam ga, no on se nije dao smesti. Još me jednom pošpricao, a ja sam vrisnula.
« Imam iznenađenje za tebe.» rekao je i sakrio lijevu ruku iza leđa.
« A da?» nasmijala sam se i pokušala ga odgurnuti kako bih se dočepala njegove mramorne šake. Uhvatio me za podlakticu dok je još bila u zraku.
« Ccc...» rekao je kroz smiješak. « Zažmiri.»
« A što ako neću?» upitala sam ga, primičući mu se.
« Onda nećeš dobiti iznenađenje.» odrješito je rekao. « Ajmo. Spuštaj vjeđe!» kroz smijeh sam jedva zatvorila oči. Osjetila sam njegovu ledenu ruku na svojoj glavi.
« Daj ruku.» rekao je, na što sam mu je spremno pružila. Primaknuo ju je mojoj glavi. Pod prstima osjetila sam nešto meko, nježno.
« Cvijet.» prošaptala sam i otvorila oči.
« Ljubičica.» rekao je zadovoljno. « Oduvijek si me podsjećala na ljubičicu.»

*****
Šmrcnula sam. Sada su mi se ti trenuci, ti divni trenuci činili kao kapi u tom malom, čarobnom potoku. Prošli su, a svako vraćanje u prošlost bilo je bolno. Zatvorila bih oči, no odmah bih ih ponovo otvorila jer sam pred njima uvijek vidjela istu sliku – Edmundove sjajne oči kako zadivljeno promatraju Deenu.
Začula sam šum iza sebe. Naglo sam se okrenula. Tamo je bila visoka, tamna prilika. On. U ruci je držao svoju kožnu jaknu koju sam bacila kada sam trčala iz dvorca. Nisam kod sebe htjela ništa što me podsjećalo na njega.
« Našao sam nešto.» rekao je poput malog djeteta i sjeo kraj mene. Ja sam mu se zahvalno, iako neiskreno, nasmiješila.
« Ostavio si ju samu u tom velikom, mračnom dvorcu?» sarkastično sam pitala. On je samo frknuo nosom.
« Što ti je?» iskreno je upitao. U glasu sam mu osjećala zabrinutost. « Ponašaš se kao luđakinja.»
Nisam mogla vjerovati.
« A ona nije luđakinja?» upitala sam ispod glasa, nadajući se da me nije čuo.
« Ako mene pitaš, ona je genijalna.»

Super.

Ustala sam sa obale i polaganim hodom krenula prema dvorcu. Očekivala sam njegov korak pokraj sebe svakog časa, no njega nije bilo. Očajno sam stala i okrenula se prema potoku. On je još tamo sjedio i čupkao travu. Žalosno sam odmahnula glavom i htjela potrčati kada sam mu u ruci vidjela nešto što me ukopalo u mjestu. Držao je cvijet. Mekan, malen, krhak. U ruci je držao ljubičicu.